Univerzitet u Beogradu, Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković”

Hronologija života i dela

Ivan Đaja

Hronologija života i dela

Emilija Filipović

Neverovatna svestranost Ivana Đaje je ogledana i u hronologiji njegovog života i dela. I danas se spominje kao neko ko je učinio da nauka u Srbiji dobije svetsku slavu.

/.../ Dosta godina posle sastali smo se u Parizu, nekadašnji drugovi sa Sorbone, prilikom jednog naučnog skupa. Jednog dana smo se okupili na večeri kod Laperuza, kraj Sene, gde smo nekada proslavljali svoje položene doktorate. Sad smo svi profesori. Jedan je u Kolež-de-Fransu, drugi na Sorboni, trojica u Strazburu, jedan u Marseju, jedan u Lozani... Smejemo se videći se u tim novim ulogama i u šali se titulišemo „Monsieur le professeur!” jer osećamo da smo u dubini ostali ono što smo bili. Šta je čovek od nauke nego večiti student! Onda smo učili, čitali, istraživali, mislili smo da ćemo sutra otkriti nešto veliko; to i danas činimo i mislimo. Onda smo samo mislili da više znamo nego danas. (Otkriće sveta II, str. 351)

  • 1884.Rođen 21. jula u Francuskoj, u gradu Avru u Normandiji. Majka Delfin je bila Francuskinja, a otac Božidar pomorski kapetan iz Dubrovnika.
  • 1890.Đajina porodica se vraća u Srbiju, u kojoj on završava osnovnu školu i Prvu mušku gimnaziju.
  • 1902-1903.U Francuskoj godinu dana pohađa licej Kornej u Ruanu.
  • 1903-1905.Studira prirodne nauke na Sorboni. Postaje prvi dopisnik Politike iz Pariza 1904. godine.
  • 1906.Sa još dvojicom saradnika u 22. godini objavljuje prvi naučni rad.
  • 1909.Doktorira na Sorboni 23. jula sa tezom Studija fermenata, glikozida i ugljenih hidrata kod mekušaca i rakova (Etude des ferments des glucosides et des hydrates de carbone chez les mollusques et chez les crustacés). Godinama kasnije ostavlja sledeću belešku: „Kada sam položio doktorat, došao u Onfler, jedne nedelje po podne moja baba se svečano obukla, uzela me pod ruku, što inače nije nikad činila, pa smo se prošetali glavnom ulicom. Bila je vrlo mala, moja baba, pa je skoro visila o mojoj ruci. Mnogo docnije tek razumeo sam smisao te šetnje, poslednje šetnje sa dobrom staricom: Tih dana je u Onflerskom odjeku bila izišla beleška o „Univerzitetskom uspehu našeg sugrađanina“, pa su nas poznanici sa simpatijama pozdravljali i čestitali nam... Vremenom čovek oseti da su mu najveće radosti u životu one koje je drugima učinio.“ (Otkriće sveta II, str. 352)
  • 1910.Vraća se u Beograd na poziv akademika Živojina Đorđevića. Postaje docent za fiziologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Osniva Institut za fiziologiju (Fiziološki zavod), prvi te vrste u Jugoistočnoj Evropi.
  • 1912.Objavljuje prvu monografiju Fermenti i fiziologija za koju dobija nagradu Srpske kraljevske akademije.
  • 1914-1918.„Kada sam 1913. godine našao svoje drugove na fiziološkom kongresu u Groningemu (Holandija), oni i mnogi drugovi, nepoznati, okupljali su se oko mene da čuju kako to izgleda rat. Godinu dana kasnije saznaće i oni.“ (Otkriće sveta II, str. 351) U leto 1914. godine Đaja sa Simom Lozanićem obilazi univerzitetske centre (poljoprivredne visoke škole i fakultete) u Pragu, Berlinu, Lajpcigu i Parizu. U Beču ga zatiče rat i u ovom gradu ostaje u zarobljeništvu do decembra 1918. godine.
  • 1919.Postaje vanredni profesor fiziologije i fiziološke hemije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
  • 1921.Izabran u zvanje redovnog profesora. Postaje dopisni član Srpske kraljevske akademije.
  • 1923.Objavljuje udžbenik Osnovi fiziologije, prvi te vrste u Srbiji.
  • 1932.Postaje redovni član Srpske kraljevske akademije.
  • 1934.Izabran za rektora Univerziteta u Beogradu. Na toj dužnosti je bio školske 1933/34. od maja 1934. i školske 1934/35. do februara 1935. godine. Kao rektor se zajedno sa studentima suprotstavlja upadu policije u prostorije Univerziteta, braneći studente i autonomiju Univerziteta. Prema navodima Đajine ćerke Ivanke, posle rata je Titu izjavio: „Štitio sam ih da bi mogli da uče, a njihove političke zanose sam smatrao mladalačkim neozbiljnostima.”
  • 1941-1945.Tokom nemačke okupacije, 1941. godine provodi izvesno vreme kao zatvorenik u koncentracionom logoru na Banjici. Po izlasku sa Banjice zapisuje: „Mi smo, u ono vreme, verovali u moralnu vrednost nauke. Verovali smo u neprekidni napredak čovečanstva i u nauku kao najvažnijeg uslova tog napretka. Živeli smo u idejama Enciklopedista, Renana, Pastera i Berteloa. Danas mi je bar to jasno da nauka može poslužiti i divljaštvu najgore vrste. Ali sam uvek uveren da bi mogla poslužiti i čovekovu uzdizanju, i da će jednog dana tako biti.“ (Otkriće sveta II, str. 350) Penzionisan na sopstveni zahtev 1942. godine i do kraja rata živi povučeno.
  • 1945.Vraća se istraživanju i naučnom radu. Od novembra 1945. bio je profesor fiziologije, fiziološke hemije i opšte fiziologije na Prirodno–matematičkom fakultetu, šef Katedre za fiziologiju i upravnik Fiziološkog zavoda. Međutim, posleratne vlasti vide Đaju kao nepodobnog i reakcionarnog, te mu u dosijeu stoji da „vodi poreklo iz visoko buržoaske porodice, nije bio dovoljno angažovan za vreme okupacije, nije dovoljno poštovao sovjetsku nauku i dostignuća, te je forsirao zapadna.“
  • 1952.Postaje dopisni član Nacionalne medicinske akademije u Parizu.
  • 1954.Postaje počasni doktor nauka Pariskog univerziteta i time treća osoba sa prostora tadašnje Jugoslavije (posle Nikole Tesle i Jovana Cvijića) koja je dobila ovaj naučni stepen.
  • 1955.Postaje član Francuske akademije nauka. Penzionisan po drugi put.
  • 1957.Preminuo 1. oktobra u 73. godini.
  • 2004.Gradski odbornici 19. marta usvajaju rešenje o promeni naziva 22 ulice na području opština Stari grad i Vračar. Među njima je i ulica Vlade Zečevića na Vračaru, koja menja naziv u Ulica Ivana Đaje.
  • 2010.Biološki fakultet Univerziteta u Beogradu organizuje simpozijum „Sto godina beogradske fiziološke škole Ivana Đaje“, Povodom ovog jubileja, spomen-ploča Ivanu Đaji - rad vajara Đorđa Arnauta - postavljena je 10. septembra u Ulici Ivana Đaje 2.

Za korišćenu literaturu pogledati bibliografiju i veb bibliografiju.